четвртак, 6. децембар 2012.

Rođendan


Dakle sećam se kao da je juče bilo,dubok sneg i -20, 6. decembra pre tačno 39 godina,pravo iz porodilišta u prodavnicu, dadoše mi neko pivo.


Ovako sam sinoć oko ponoći najavio današnji dan. Par trenutaka tišina i sporo promicanje redova a onda se ljudi pojaviše, ne znam odakle, i krenuše čestitke rečima, melodijama i fotografijama. U početku sam pokušao da odgovorim na svaku a onda shvatim da je to nemoguće pa u ovim redovima želim da se zahvalim i izvinim svima kojima nisam uzvratio, razumećete verujem.




Neka vam predstojeći Novogodišnji i Božićni praznici budu izvor osmeha i sreće, gde ćete okruženi najmilijima proslaviti na najbolji mogući način, to vam takođe želim. 

Hvala, na pažnji i ljudskosti, i imajte mnogo zdravlja, trenutaka sreće, ljubavi i ispunjenog života, u vama i u vašim porodicama. Sigurno da neka naša nastojanja, poruke, želje..ne mogu biti dalekog dometa, ne u daleki svet, i ne mogu menjati tamo neke stvari, ali u svakodnevnom životu koji nas kao matica reke usmerava i nosi, možemo uvek više i bolje tu među nama, u obraćanju, komunikaciji, savetima, željama, pa  često i u direktnoj pomoći i akcijama za one kojima je potrebna, kao i u svemu onome što prave ljudske i životne vrednosti ističe u prvi plan, na najbolji mogući ljudski način. Sa željom da se ovako nešto ostvaruje svakodnevno još jednom hvala svima vama koji ulepšavate svaki moj dan a na jedan poseban način ste to učinili da takav bude i ovaj. Živeli. :)


vaš prijatelj Zoran...

среда, 7. новембар 2012.

Deca, sport i Srbija




Počinjem ovo pisanje rečima ''U zdravom telu zdrav duh'' jer su me pratile kroz osnovnu školu, toliko puta bile ponovljene, danas sam im zahvalan.

Izražavam kroz ove redove svoje nezadovoljstvo načinom na koji se država odnosi prema sportu, ali pre svega prema fizičkom vaspitanju dece, kako predškolskog tako i školskog uzrasta.

Da ne dužim pričom o tome kako su nam deca pasivna u kući, imaju deformitete i nepravilan razvoj i kako internet, igrice i društvene mreže jesu jedan od neprijatelja pravilnog i zdravog razvoja..

Molim nadležne organe a pre svega mislim na Ministarstvo Prosvete i Ministarstvo Sporta da se neke stvari menjaju sa naznakom HITNO!

Pobornik sam vraćanja 4 časa fizičkog vaspitanja u osnovnim školama umesto sadašnjih 3, a prof.fiz. vaspitanja  Mirjana Spasić kaže da bi trebalo imati čas fizičkog vaspitanja svakodnevno u toku radne nedelje u trajanju od 45 minuta odnosno jednog školskog časa.

U razgovorima sa ljudima iz struke, profesorima i nastavnincima fizičkog vaspitanja saznao sam i to, da se objekti pri školama i vrtićima, fiskulturne sale i drugi objekti, iznajmljuju raznim ''trenerima'' za potrebe vođenja privatnih škola fudbala, košarke , karatea.. pa gospodo iz Ministarstva da li je to namena ovih objekata i da li je to normalno?

Obilujemo kadrovima nastavnika i profesora fizičkog vaspitanja koji traže opstanak radeći bilo šta drugo, zar se ti ljudi ne mogu angažovati odnosno zaposliti regularno i redovno u prosveti pa neka vode decu u zdraviji život..

Sledeće pitanje koje se nameće jeste: gde su sportske sekcije u okviru škola?
Pa iz takvih sekcija se upravo vrši selekcija talentovane dece, gde se kasnije upućuju na klubove gde nastavljaju svoju sportsku karijeru a mnogi su postali i vrhunski. Ovakvim dosadašnjim načinom ophođenja prema ovom pitanju, samo oni koji poseduju novac i mogu da plate neke sportske škole i treninge imaće zadovoljstvo da budu učesnici sportskih događaja, na žalost tu nemamo mnogo uspeha unazad godinama pokazali se već, to je ono što želimo zar ne?

Apelujem i na sve trenere i profesore koji drže svoje sportske škole, fudbala, košarke, bilo kog sporta..postoji gospodo način da se svima omočući da treniraju, ne smeju se odbacivati deca tek tako, posebno talentovana, čak i ako imaju problema u porodici, čak i kada im finansijska situacija predstavlja prepreku. Dakle sve se može..drugo je pitanje hoćemo li...

Izjave koje stižu iz ministarstava meni ne dokazuju da se pravi bilo kakav pomak u rešavanju ovog problema, a ako ovo nije jedan od veoma bitnih i životnih problema onda ne znam. Nedostaju konkretni koraci  i ozbiljan pristup jer ova tema svakako tako nešto zahteva.

Hvala svima koji budu ovo pročitali, i molim vas da svi damo doprinos unapređenju razvoja naše dece, kako u školama tako i van njih.

Hvala puno Mirjani Spasić i pogledajte zaista vredan video materijal    https://www.facebook.com/video/video.php?v=3469912666769

субота, 6. октобар 2012.

Pismo bratu

Samo prizor mene kako trčim beskrajnim poljima pšenice, sa urlikom iz grudi koji ne prestaje, može slovima bednim, po papiru ispisanim dočarati bol..

      Takvo napuštanje svega i predaju mogao sam očekivati od svakog živog stvora na ovoj zemlji, od svih koji su umeli da slažu, prevare, izbegnu obaveze, izigraju poverenje, osiromaše život i od onih koji nisu imali viziju kako dalje, kojom stazom i s kim, ali od tebe koji si kao stena stajao uvek na suprotnoj strani svih tih slagalih i slabih, nikad, nikad...

       I ove sam ti reči prekorno izgovarao svaki put kada sam ti dolazio, u sumrake i u svitanja, grleći kao tebe onaj nemi i hladni kamen što te sakriva i čuva zauvek. Ćutiš i ne progovaraš, i tad mi, baš onako, vode nabujale krenu iz očiju, osnažene sećanjima na dane, one ne tako daleke, kad smo bili samo deca i igrali se u peskom uvaljano dvorište kuće koja nam i uze dobar deo detinjstva i života.. Ipak su to bili sjajni dani zar ne..komadi tek ispečene vrele pogače i malo šećera ili džema, masti i tucane paprike, sreća.. I ona jutarnja kretanja na rad, a ako bi ti spavao da te nismo mogli buditi, ubacili bismo te u koš od pruća i vozili te tako na njivu.. Sećam se i kad sam u onim dvorcima peščanim ubacio kugle zemlje i iznenada te nekim čekićem udario iza ...oprosti, znaš da nisam hteo..

      Tako omanji i mlađi nisi ni trpeo često kritike što ti škola i ne ide baš najbolje, nekako žalim što sam ja nosio taj teret za obojicu, sada kada sve sagledam, kakva muka, kakva korist, i ono kad sam te terao da učiš, znaš da sam mislio samo najbolje..ti su nam dani bili najlepši, verujem složićeš  se..

      Naišlo je i ono vreme kad smo ostavili sve iza sebe, nekako odjednom, nesvesni da će to biti naša poslednja bliskost ..i zbog takvog postupka života i moje odluke da odem od kuće, žalim i danas i uvek ću..

      Snovi o životu, porodici, o svemu vrednom i istinski čistom postali su za mene stvarnost kada sam onaj dan u čast tvoje odluke da se oženiš isparao nebo pucnjima iz pištolja..veselje i svadba, najlepša, napio sam se i prevrtao stolove..oprosti, znaš da je samo previše sreće moglo tako nešto.

      Moj je život traka filma pokidana,presečena, mnoštvo delova, sastavljena čudnim lepkovima koji s vremena na vreme pucaju i sastavljaju se opet, i baš su takvi komadi otimali od nas trenutke kada smo trebali provoditi vreme  zajedno, u  radostima ili u priči koja nam i priliči. Toga je bilo jako malo, skoro nikako, i to mi danas produbljuje kao sečivo sve te rane, zarivajući se svaki put dublje, trpim..kao da volim..

      Dozvolio si neodgovorno da mi se život otrgne i zaokrene, i poruši mi se kao kula iz istog onog našeg peska, onog dana kada si ležao tek tu ispred mene dok sam te šakama udarao u grudi i kroz bes i suze izgovarao samo jedno.. zašto... zašto...

      O periodu posle neću ni da pričam, a i ne sećam ga se baš najbolje, više sam bio biljka nego čovek, i ova moja i tvoja dečurlija koju si nazivao šećerima i lepotama malenim, izvadiše me iz saksije i staviše na noge..

       Znam, bio sam jako naporan ponekad, sednem pored tebe na betonsku klupu i ne prestajem da pričam nemo, raspredam o svemu što me muči, pričam li pričam, ti ćutiš, a i šta bi rekao na sve te moje budalaštine, ko mi kriv što ne umem da složim stvari...

       Sećam se našeg poslednjeg zajedničkog dana, u brdu u vinogradu, sekirama i testerama kad smo šiblje čistili i panjeve, bio si ljut i žalio mi se na oca i majku, smirivao sam te  a ti uporno govorio kako sam bio u pravu, ranije  kada sam se ja ljutio na njih..da mogu taj dan da vratim ikako, i da znam što znam sada, ni ovih redova ne bi bilo..ničega..


       Danas kao i mnogo puta do sada nisam mogao da ti dođem, ali odavde sam tim nekim hodnicima poslao ti svetlost, možda se kroz nju vidi da se nisam promenio, samo sam postao nekako slabiji, suze su dobile neku čudnu slobodu i umeju da rade šta im je volja, borim se, nekad sam jako uspešan. A i priče su mi izlizane, preskaču na momente kao stari vergl, eh, tvoj brat sanjar, uvek nemirom okovan...


      Za kraj ovog svog pripovedanja moj Gorane, ispisujem reči tvoje omiljene pesme uz koju i danas plačem, kada je čujem, ne pevam je mada znaš da sam je odlično pevao..
     
     
 Hteo je zenu ko svaki čovek
pa kupi zemlju kraj planinskog vrela
i šljivik mali za rakiju
i kućicu na kraju sela


Delija momak u najlepše doba
želeo je ženu, želeo je dom
najlepše dane u kućici maloj
želeo je on da proživi s' njom

Jednog je dana pred zore rane
pozvao kuma i desetak ljudi
kočije naš'o za svatove
da isprose ženu što ljubi

Najlepšom curom u njihovom kraju
oženi se drugi, pokloni joj sve
najdraži njeni ne želeše njega
voleo je nju, a ostao bez nje..
     

   


   

среда, 18. јул 2012.

I opet mi duša sve o tebi sanja..

Godine spletkare i guraju nas pravcima kojima nekad ne želimo da idemo.
Događaji kao isprekidani kadrovi neviđenih filmova iznenađuju, nekad obeshrabre, ali i obraduju..
I dok smo dlanovima prekrili lice, isklesali poneku crtu tek tu iznad obrva, raspirili vatre i pogasili ih, noći dok su nas ljuljuškale tražeći od nas sopstveno upijanje...ostanu te neke sakrivene želje, da se kao strogo čuvane tajne pojave niotkuda pitajući nas onako bezobrazno..ko smo? U šta smo se pretvorili? Šta želimo i volimo? Kako dalje..i čemu..

Ovih se noći suludo upuštam u raspravu sa sopstvenim sećanjima dok mi iz čaše tečnost bezbojna osmehe  zavodljive šalje, i odapinje potrebu da je ispijem..zanosno..lažna ljubav prokletnica.

Iskrena otvorenost i osećaj svega i svakoga poput deteta koje upoznaje svet, branila me je mnogo godina od sramnih prevara i lažljivosti skota života, a kako sam se više branio to su nasrtaji postajali bezobzirniji, nalik osvajaču bez respekta za klecava kolena izmrcvarene duše... podlo.

U tom porušenom svetu ništavnom, pozeleneše mi prikazi svih boja, i kao nebo plavo u plavo se oboji tren, prikuca kao na krstu, skameni kao  nad provalijom kanjona stenu i ubaci u vrtlog neverovatnih struja..tako kao da se telo ne oseća, kao da se misli ne raspoznaju, pomućeni obrisi i naznake želja pobegoše i ostaviše me samo sa jednom...da budeš tu.

Nespretno kao kakav šeprtlja snebivam radnje kroz dan, veličam sopstvene poraze i izgovaram reči kojima se čudim...nedostatak tebe progoni me kao kakva avet, rešena da istera svoje a mene na čistac da kao bespomoćno dete zavrištim  svaki put kada dan polako prelazi u suton a noć uzima palicu u svoje ruke... volim te.

Snovi koje sanjam nisu snovi, reči koje izgovaram nisu reči, dodiri koje zamišljam..nisu dodiri, to su samo izletničke vragolije omamljene duše koja se poput pera na vetru priklanja svemu  što nosi tebe kao pomisao, kao zeleno i kao plavo. I opet te volim.

Razum je prvi pobegao sa ovog stratišta, kao i uvek..bedna kukavica.

Živiš u svakom dahu usađenom, i u mislima neprobojnim, veličam te krišom i namigujem  zluradim duhovima, smejem se i patim, što te nema. Volim te..da.

Neverna je sudbina pokušala da me primiri i dokaže da trebam te zaboraviti, odustala je slabašna..

Jutro i dan, suton i noć..život i smrt..nepromenjivi su, baš kao i ti u svemu onome u čemu mi te duša sanja...



(posvećeno istinskoj ljubavi u kojoj je bol bio slabiji od želje)


уторак, 28. фебруар 2012.

Daleko ti lepa kuća

E ljudi moji još nije kraj! A biće još i grđe nego sad a meni je već prepuna kapa svega.
Ajd što je čovek lopov, što laže, što je bezobrazan, što je egoista, što se smeje a u sebi viče: ma ko si ti bedo jedna!, što otima  pa trpa sebi u džep a da mu oko ne trepne, sve to  i nekako, sve to bih mogao da prespavam, okrenem glavu i ne vidim, izbegavam nervozu i stres, ali...


..ali brate!!  Kad  on misli da  je svojim negiranjem svega toga uspeo da mi dokaže da je  etički ''vrh'', i po svim pitanjima nevin, pa mi još pokazuje kakav bi ram da mu odaberem i stavim ga među ikone na zid... e to me raspameti. Pljusno bi mu šamar da ga krv oblije..na prozivke i pljuvanje postao je davno imun, a ozbiljne kritike mu dođu kao podstrek za dalja zlodela.


Koliki je on idiot, pokazuje i to da, ma koliko mu ja dao do znanja da sam ga prozreo, on nastavlja svoju besedu rečju mrtvom, očima lasice i telom pacova. Majmunske mu uši lepršaju, a sline volovske cure niz bradu...ej!


Da zlo bude veće, okićen je perjem prepariranih ptica, ispod odela raskošna, skupocene odore, fijakeri ga voze i limuzine, odmara sebe u rajskim vrtovima, da, taj vo, volina bezobrazna.


Poruku mu istinsku šaljem, da me se okane, mene i moga sveta, jer nije njegov, niti  može biti, i nek ide tamo gde ga daljina od mene krije, jer moj svet me brani od svega pa i njega, u mom svetu važe ljudska i humana pravila, u mom su svetu ostale životne vrednosti netaknute, sa lepotama svega što postoji, neukaljano i sveto. U mom svetu vidim sebe kao zaštitnika slabijih, svoje dece i sve dece sveta koji on ne pozna. Svet se moj smeje iskreno, on voli da zagrli, lepotom svojom privije i šapuće.


Beži od mene nesrećniče, da te ne vidim i ne čujem, i ako ti je negde tamo, daleko od mene, daleko ti bila lepa kuća.

уторак, 21. фебруар 2012.

Batina je iz raja izašla

E dragi moji, kad biste samo znali šta me je spopalo. Sanjao sam ružan san...
kako razmišljam danas nešto, gde se sve ocrnilo i zamaglilo, kako me iz cipela sazuju prazne priče, laži, obmane, i zveri što se neke pojaviše te se tako dadnem prevrtati po sebi na koji način nemani stati u kraj. Kakvu taktiku primeniti i kakvo oružje odabrati.
Pomišljah na razne pištolje, topove-haubice, te bombe i eksplozive, pa mi se sve to nekako učini nedovoljno jako i neefikasno za silu protiv koje se moramo boriti, protiv te zveri opake..


Odjednom se dosetih nekih priča svoje babe te ukucam u G reč BATINA.., e tu nastade  haos, nema ništa o batini, ama baš ništa.Ali ništa! Niti smo tukli koga, nit smo zapamtili kad su nas tukli... Ništa, ako neko ima bilo kakav uticaj da se batina uvrsti u redove G molim da se to odmah uradi.


Kako stvari stoje, a ne stoje nikako, i prema onome što se čuje, a čuje se tako da je bolje da se ne čuje, i tek ono što se vidi, a bolje da ne gledamo, hitno nam je i preko potrebna batina.
Eee ne ne, nećemo tako! Ne motka! Nego batina!
Batina jes' da je slična, ali to nije motka. Batina je batina. Dozvoljavam sebi da je opišem pošto svemogući G nema ništa o njenom veličanstvu!
I pored toga što je ženskog roda, muško je! Krasi je izuzetna čvrstina, ali i elastičnost, obično bi trebala da bude kad se uspravi uz svog vlasnika niža od njega, mada i ne mora, ako je dovoljno jak da može njome komandovati bez ikakvih problema.
Kada se poseče od matičnog drveta, najbolje je da se manje grane  ka vrhu pokastre ili okastre sekirom, tek toliko da od njih ostane pomanji oštar i ubojit vrh. Ti bi vrhovi, imali za zadatak, da kada se oko nemani kojoj se suprotstavljamo obavije batina, nanesu opake i neisceljive rane  na telu zveri, i tako utiču na njeno brzo i efikasno savladavanje.
U zavisnosti od toga, kakve sposobnosti i osobine ima zver, kakav plamen bljuje, i koje  utvare koristi u svom zlu, batina može da ima i dodatna ubojita sredstva. Na primer: ako je neman toliko sirovo jaka, onako, kao neki ogroman majmun recimo, ili vo, na batinu se prikucaju još i čamove kratke daske u kojima su ekseri zabodeni, te se udarcem takva volovska glava, ili majmunska, može o čas posla rascopati bez po muke. Ako li neman vatru neku bljuje ili laže kako bi obmanula, pri vrhu batine se prikucaju i uvežu  bodljikave žice, te kad se raspali njome te zice takve rane naprave da pljušti krv sa svih strana, pa neman brzo iskrvari i ugine. Najzad, za one  slabije aždaje, i manja zla, a možda ona to i nisu, potrebno je i poželjno batinu potopiti u otrove, ako bismo je ubili da joj preko kože dopre do srca i glave, a ako bismo je samo da se onesposobi ili opameti, najbolje je raznim  odvratnim i smrdljivim fekalijama batinu tretirati par dana pre upotrebe...pre bitke.
Na stranu sad svi ovi opisi i elaborati za upotrebu, nego, trebalo bi
da svako ima po jednu takvu batinu, a šume ima iha.. nakotilo se nemani, na koraku svakom bljuju vatru, seju zlo i sipaju otrove, lažima obmanjuju, zavaravaju i truju, a i otimaju, pa i ono malo što svako imade oko kuće, može da mu bude oteto, ne bi valjalo da se nema kuda, kad se bez svoga ostane, gde se pogubiš pa ne znaš kome i gde pripadaš i kuda dalje da kreneš...
Nego, gde god se  ugleda zver i neman, batinom na nju, po glavi nerazumnoj halapljivoj, proždrljivoj, po očima zlim i jeziku zlom, po rukama grabežnim, repu otrovnome i đavolima  sledbenicima..ne bi li ikako dobro vratili međ'sebe, oko nas, i svuda..jer batina je iz raja izašla.


Ne potežite batinu bez razloga, zver mora biti vidljiva i uočljiva, i kad potegnete, nek bude kao nikad, silinom  časti, istine i slobode..zlo ne miruje...


...vaš Zoran...

















понедељак, 20. фебруар 2012.

Lagarije (ništa lično..mame mi)


Lagarije (ništa lično... mame mi)


Dušu  će svoju na konce,
i sjaj iz očnjeg vida.
Na rukama im zvonce,
lažu i baš ih briga.

Danas se dive poštenju
u prijateljstvo kunu,
sutra  već naivnoj ptici
vežu zrno na strunu.

Ko mačka spremna na skok
kad plen  svoj, naivan, traži,
uvek  bez imalo stida
smišljaju nove  lazi.

Busaju se u grudi,
oni su svedoci svega,
lazljive pesme nude
hranu sosptvenog ega.

A klimoglavci  mudro
na to klimaju glavom,
pletu lovorov venac
pevača venčaju  slavom.

Tako od  danas do sutra
lazljiva pesma zaživi...
Svi znaju - lažljivac laze
al niko da ga okrivi.


Svetlana Biorac-Matić

субота, 18. фебруар 2012.

Sjaši Kurta da uzjaše Murta

Da li i vi primećujete da se sve vrti oko ove dvojice?
Pa to samo kod nas može. Mi smo maheri kada biramo imena, al'stvarno .
Za mene je, kad neko izgovori ''kurta'', ta reč uvek formirala sliku ne baš pametnog komedijaša, seosku ludu, nekoga ko ne ume ništa, šta god proba upropasti, ispičuturu, i mogu nabrajati pitaj Boga koliko sličnih reči i izraza, svodi se na isto..neki mamlaz; a Murta, Murta je isti kao Kurta, samo što je uvek drugi a ne prvi;
E sad, pošto sam plasirao kratak ali slikovit prikaz njihovih karakternih osobina, moram da stanem i u njihovu zaštitu da se ne bi desilo da su  oni baš za sve krivi jelte;
Oni su i emotivci orijentisani da sebe motivišu u svemu u svetu koji im se nametnuo, nije to lako; to što im je moral visok, da u svojim nastojanjima ostvare uspeh, dokaz je više kako su, svet, a posebno naše društvo, rđavi i zatrovani; to što se njihova imena stalno razvlače po raznoraznim besedama, što ih  narod spominje i kad treba i kad ne treba, što ih koriste kao opravdanje za svoje lične i kolektivne neuspehe, samo potvrđuje i utemeljuje činjenicu da Kurta i Murta u svemu tome nemaju ama baš nikakvu odgovornost!
Ako njihovi karakteri, možda i imaju neke nedostatke, oni nikako nisu za to krivi, nego društvo, narod, svi..koji su  uticali da do takvih anomalija njihovih ličnosti dođe.


                                     ***


         Postavlja se pitanje zašto se ova dvojica dovode u bilo kakvu vezu sa konjima, amovima i mamuzama, sa senom i zobnicom, sa zamišljenim uskokom i iskokom iz sedla, kada oni nikada nisu imali pristup konjušnici! Oni su sebe osposobljavali oduvek da barataju uspešno stadima goveda, kako u brdsko-planinskim krajevima, tako i u ravnicama.
         Oni, koji se nikada nisu bavili stočarstvom, sigurno ne znaju da su u tom poslu, Kurta i Murta, neprikosnoveni.
Ipak, čak ni tako uspešni ljudi, ne mogu sve sami; ova su dvojica kroz vreme razvila široku mrežu, takođe uspešnih pomagača, i to, ne samo dobre poznavaoce stočarstva i stoke, nego i dobro upućene i stručne ljude, eksperte za  nabavku hrane (koji  hranu stvore i kada je niko nema, ili je sklone kad svi imaju pa se sačeka da opet niko nema) , izvoz mesa, klanje, ali i kondicione trenere za sva ta stada: zamislite da se ukaže potreba da, iz ko zna kakvog razloga, hitno treba predislocirati stada, uputiti ih na željeni pravac, u bezbednu zonu, pa ta bi stada zapela u prvi jarak i podavila se!
Da se to ne bi dogodilo, ti stručnjaci rade na fizičkoj spremnosti goveda, maksimalno ih mrcvareći u pojedinim sektorima za obuku, dovodeći ih skoro do smrti; neka od njih i ne prežive, ali selekcija mora da se izvrši. 
         Mora da se napomene da pored fizičkog, postoji i detaljan psihički program, čitavi elaborati razrađenih metoda; na primer: danas se u jasla stavlja određena količina zobi, koja se svakim danom smanjuje, da bi nakon sedmice dana jasla ostajala prazna, a kako goveda koja su privezana u svom boksu za zid i ne mogu da se sklone ili pobegnu, pristupa se batinanju izgladnelog govečeta, a nakon takvog tretmana dobije kofu vode, a tek pošto prođe još jedan dan ..ponovo zob ili seno. Ovakve metode su se ne samo kod nas, zahvaljujući Kurti i Murti, nego i u celom svetu pokazale kao vrlo efikasne, i uvrštene su u literaturu i priručnike za sve početnike, koji planiraju da se bave stočarstvom.

          Zovu me deca na sankanje pa ću samo ukratko još:
Kurta i Murta, ne bi mogli da ostvare ništa u svom poslu, da nisu uspeli da za isti pridobiju, kupe, nameste, obmanu i ljude koji  će im voditi računa o električnoj energiji, pijacama, infrastrukturnim objektima za uzgoj stoke, o stepenu pismenosti stoke (ooo da da! postoje i takva goveda), te ljudima koji se brinu za etiketiranje i brendiranje stada, pa oni koji o svemu tome govore pred novinarima i stranim kupcima ili investitorima, pa do onih koji se bave analizama masovnih predislokacija stada u regionu....

Za sve zainteresovane, koji bi da počnu da se bave ovim unosnim poslom, kao što to čine dragi nam Kurta i Murta, kontaktirajte me e-mailom nakon što se vratim sa sankanja...


...vaš Zoran..








Razmisljanje jednog obicnog srpskog vola - Radoje Domanovic

Da se podsetimo... Kod nas ima ljudi na vrlo velikim polozajima koji nista ne misle, a u naknadu za to, ili mozda iz drugog razloga, poceo je razmisljati jedan obican seljacki vo, koji se nista ne razlikuje od ostalih srpskih volova. Bog ce ga znati sta je bilo da se taj genijalni brav odvazi na tako drsko preduzece- misljenje, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrecnog zanata u Srbiji samo moglo imati stete... Cime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugradjani, Srbi? Zasto toliko dizu glave i s naduvenom gordoscu i prezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadzbinom, ponose se time sto im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadzbina moja i oca moga, vec su i moji stari, kao i njihovi, svi zajedno presli u ove krajeve jos iz stare slovenske po- stojbine. Pa niko od nas volova ne osecase ponos zbog toga, vec smo se mi uvek ponosili time koji vise tereta uz brdo moze povuci, a nijedan vo do danas ne rece nekom svapskom volu: "Sta ti hoces, ja sam srpsko vo, moja je otadzbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih|" Boze, sacuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Cudni ljudi| ... Ponose se svetlom prosloscu. Imaju Kosovo Polje, kosovsku bitku. Cudna cuda, pa zar i moji stari nisu jos i tada vukli vojsci hranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio? Zar su dizali ustanak ovi naduveni supljoglavci sto se ovako, ne radeci nista, sepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga. Eto da uzmemo za primer mog gazdu. I on se ponosi i hvalise ustankom, a narocito time sto je njegov praded, kao redak junak, poginuo u ratu za oslobodjenje. Pa zar je to njegova zasluga? Njegov praded je imao prava da se ponosi , ali on ne; njegov je praded poginuo da bi moj gazda, kao njegov potomak, mogao biti slobodan. I on je slobodan, ali sta radi u toj slobodi? Ukrade vrljike, sedne i on na kola, pa ja vucem i njega i vrljike, a on na kolima spava. Sad je prodao vrljike, pije rakiju, ne radi nista, i ponosi se svetlom prosloscu. A koliko je u ustanku mojih starih poklano da se borci hrane, pa zar nisu i moji stari, u to vreme, vukli ratne potrebe, topove, hranu, dzebonu, pa nama ipak ne pada na um da se kitimo njihovim zaslugama, jer mi se nismo izmenili, mi i danas vrsimo svoju duznost kaogod i nasi stari sto su je savesno i trpeljivo vrsili. Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodisnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji; patimo i mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kazu, Turci ih mucili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas jos muke nisu udarali. Ponose se verom, a ne veruju ni u sta. Sta sam ja kriv, i moj rod, sto nas ne primaju u hriscanstvo?... Ja nisam nikoga ubio, nikog ogovorio, nikom nista nisam ukrao, nisam nikog otpustio iz drzavne sluzbe ni kriva ni duzna, nisam napravio deficit u drzavnoj kasi, nisam lazno bankrotirao, nisam nikoga okivao i hapsio nevine ljude, nisam oklevetao svoje drugove, nisam izneverio svoje volovsko nacelo, nisam lazno svedocio, nisam nikad bio ministar, i cinio zla zemlji, a sem toga sto nisam zla cinio, cinim dobra i onima koji meni zlo cine... Pa ipak, niko ne priznaje te nase zasluge za otadzbinu... To je, dakle: ponose se slobodom i gradjanskim pravima. O tome moram ozbiljno razmisliti. Misli, misli, ali ne ide nikako. U cemu su ta njihova prava? Ako im policija naredi da glasaju, oni glasaju, a to toliko mogli bismo i mi muknuti:"Zaaa|" a ako im ne naredi, ne smeju da glasaju ni da se mesaju u politiku, isto kao mi. Trpe i oni hapsu i udarce, cesto ni krivi ni duzni. Mi bar riknemo i mahnemo repom, a oni ni toliko gradjanske kurazi nemaju... Aprila, 1902.