субота, 6. октобар 2012.

Pismo bratu

Samo prizor mene kako trčim beskrajnim poljima pšenice, sa urlikom iz grudi koji ne prestaje, može slovima bednim, po papiru ispisanim dočarati bol..

      Takvo napuštanje svega i predaju mogao sam očekivati od svakog živog stvora na ovoj zemlji, od svih koji su umeli da slažu, prevare, izbegnu obaveze, izigraju poverenje, osiromaše život i od onih koji nisu imali viziju kako dalje, kojom stazom i s kim, ali od tebe koji si kao stena stajao uvek na suprotnoj strani svih tih slagalih i slabih, nikad, nikad...

       I ove sam ti reči prekorno izgovarao svaki put kada sam ti dolazio, u sumrake i u svitanja, grleći kao tebe onaj nemi i hladni kamen što te sakriva i čuva zauvek. Ćutiš i ne progovaraš, i tad mi, baš onako, vode nabujale krenu iz očiju, osnažene sećanjima na dane, one ne tako daleke, kad smo bili samo deca i igrali se u peskom uvaljano dvorište kuće koja nam i uze dobar deo detinjstva i života.. Ipak su to bili sjajni dani zar ne..komadi tek ispečene vrele pogače i malo šećera ili džema, masti i tucane paprike, sreća.. I ona jutarnja kretanja na rad, a ako bi ti spavao da te nismo mogli buditi, ubacili bismo te u koš od pruća i vozili te tako na njivu.. Sećam se i kad sam u onim dvorcima peščanim ubacio kugle zemlje i iznenada te nekim čekićem udario iza ...oprosti, znaš da nisam hteo..

      Tako omanji i mlađi nisi ni trpeo često kritike što ti škola i ne ide baš najbolje, nekako žalim što sam ja nosio taj teret za obojicu, sada kada sve sagledam, kakva muka, kakva korist, i ono kad sam te terao da učiš, znaš da sam mislio samo najbolje..ti su nam dani bili najlepši, verujem složićeš  se..

      Naišlo je i ono vreme kad smo ostavili sve iza sebe, nekako odjednom, nesvesni da će to biti naša poslednja bliskost ..i zbog takvog postupka života i moje odluke da odem od kuće, žalim i danas i uvek ću..

      Snovi o životu, porodici, o svemu vrednom i istinski čistom postali su za mene stvarnost kada sam onaj dan u čast tvoje odluke da se oženiš isparao nebo pucnjima iz pištolja..veselje i svadba, najlepša, napio sam se i prevrtao stolove..oprosti, znaš da je samo previše sreće moglo tako nešto.

      Moj je život traka filma pokidana,presečena, mnoštvo delova, sastavljena čudnim lepkovima koji s vremena na vreme pucaju i sastavljaju se opet, i baš su takvi komadi otimali od nas trenutke kada smo trebali provoditi vreme  zajedno, u  radostima ili u priči koja nam i priliči. Toga je bilo jako malo, skoro nikako, i to mi danas produbljuje kao sečivo sve te rane, zarivajući se svaki put dublje, trpim..kao da volim..

      Dozvolio si neodgovorno da mi se život otrgne i zaokrene, i poruši mi se kao kula iz istog onog našeg peska, onog dana kada si ležao tek tu ispred mene dok sam te šakama udarao u grudi i kroz bes i suze izgovarao samo jedno.. zašto... zašto...

      O periodu posle neću ni da pričam, a i ne sećam ga se baš najbolje, više sam bio biljka nego čovek, i ova moja i tvoja dečurlija koju si nazivao šećerima i lepotama malenim, izvadiše me iz saksije i staviše na noge..

       Znam, bio sam jako naporan ponekad, sednem pored tebe na betonsku klupu i ne prestajem da pričam nemo, raspredam o svemu što me muči, pričam li pričam, ti ćutiš, a i šta bi rekao na sve te moje budalaštine, ko mi kriv što ne umem da složim stvari...

       Sećam se našeg poslednjeg zajedničkog dana, u brdu u vinogradu, sekirama i testerama kad smo šiblje čistili i panjeve, bio si ljut i žalio mi se na oca i majku, smirivao sam te  a ti uporno govorio kako sam bio u pravu, ranije  kada sam se ja ljutio na njih..da mogu taj dan da vratim ikako, i da znam što znam sada, ni ovih redova ne bi bilo..ničega..


       Danas kao i mnogo puta do sada nisam mogao da ti dođem, ali odavde sam tim nekim hodnicima poslao ti svetlost, možda se kroz nju vidi da se nisam promenio, samo sam postao nekako slabiji, suze su dobile neku čudnu slobodu i umeju da rade šta im je volja, borim se, nekad sam jako uspešan. A i priče su mi izlizane, preskaču na momente kao stari vergl, eh, tvoj brat sanjar, uvek nemirom okovan...


      Za kraj ovog svog pripovedanja moj Gorane, ispisujem reči tvoje omiljene pesme uz koju i danas plačem, kada je čujem, ne pevam je mada znaš da sam je odlično pevao..
     
     
 Hteo je zenu ko svaki čovek
pa kupi zemlju kraj planinskog vrela
i šljivik mali za rakiju
i kućicu na kraju sela


Delija momak u najlepše doba
želeo je ženu, želeo je dom
najlepše dane u kućici maloj
želeo je on da proživi s' njom

Jednog je dana pred zore rane
pozvao kuma i desetak ljudi
kočije naš'o za svatove
da isprose ženu što ljubi

Najlepšom curom u njihovom kraju
oženi se drugi, pokloni joj sve
najdraži njeni ne želeše njega
voleo je nju, a ostao bez nje..
     

   


   

3 коментара:

  1. Totalno si me rastužio i podsetio na moju situaciju,kad sam izgubila moju sestru. Uvek ćemo se sećati njih zar ne? Uvek, dok je nas...

    ОдговориИзбриши
  2. kako je čudno što se dešava da je datum mog rodjendana često obeležen pričama o tužnim događajima :(
    i mene si rastužio, ali treba znati i nositi u pameti da nam najdraži ostaju da žive u srcu.

    ОдговориИзбриши