среда, 18. јул 2012.

I opet mi duša sve o tebi sanja..

Godine spletkare i guraju nas pravcima kojima nekad ne želimo da idemo.
Događaji kao isprekidani kadrovi neviđenih filmova iznenađuju, nekad obeshrabre, ali i obraduju..
I dok smo dlanovima prekrili lice, isklesali poneku crtu tek tu iznad obrva, raspirili vatre i pogasili ih, noći dok su nas ljuljuškale tražeći od nas sopstveno upijanje...ostanu te neke sakrivene želje, da se kao strogo čuvane tajne pojave niotkuda pitajući nas onako bezobrazno..ko smo? U šta smo se pretvorili? Šta želimo i volimo? Kako dalje..i čemu..

Ovih se noći suludo upuštam u raspravu sa sopstvenim sećanjima dok mi iz čaše tečnost bezbojna osmehe  zavodljive šalje, i odapinje potrebu da je ispijem..zanosno..lažna ljubav prokletnica.

Iskrena otvorenost i osećaj svega i svakoga poput deteta koje upoznaje svet, branila me je mnogo godina od sramnih prevara i lažljivosti skota života, a kako sam se više branio to su nasrtaji postajali bezobzirniji, nalik osvajaču bez respekta za klecava kolena izmrcvarene duše... podlo.

U tom porušenom svetu ništavnom, pozeleneše mi prikazi svih boja, i kao nebo plavo u plavo se oboji tren, prikuca kao na krstu, skameni kao  nad provalijom kanjona stenu i ubaci u vrtlog neverovatnih struja..tako kao da se telo ne oseća, kao da se misli ne raspoznaju, pomućeni obrisi i naznake želja pobegoše i ostaviše me samo sa jednom...da budeš tu.

Nespretno kao kakav šeprtlja snebivam radnje kroz dan, veličam sopstvene poraze i izgovaram reči kojima se čudim...nedostatak tebe progoni me kao kakva avet, rešena da istera svoje a mene na čistac da kao bespomoćno dete zavrištim  svaki put kada dan polako prelazi u suton a noć uzima palicu u svoje ruke... volim te.

Snovi koje sanjam nisu snovi, reči koje izgovaram nisu reči, dodiri koje zamišljam..nisu dodiri, to su samo izletničke vragolije omamljene duše koja se poput pera na vetru priklanja svemu  što nosi tebe kao pomisao, kao zeleno i kao plavo. I opet te volim.

Razum je prvi pobegao sa ovog stratišta, kao i uvek..bedna kukavica.

Živiš u svakom dahu usađenom, i u mislima neprobojnim, veličam te krišom i namigujem  zluradim duhovima, smejem se i patim, što te nema. Volim te..da.

Neverna je sudbina pokušala da me primiri i dokaže da trebam te zaboraviti, odustala je slabašna..

Jutro i dan, suton i noć..život i smrt..nepromenjivi su, baš kao i ti u svemu onome u čemu mi te duša sanja...



(posvećeno istinskoj ljubavi u kojoj je bol bio slabiji od želje)